Od istrebljenja do reintegracije na posve drugačijem staništu
Tijelom dugim do 3,5 m, visinom do 2 m u ramenima, težinom od gotovo 1000 kg , europski bizon ili žubr (slika 1.), latinskog naziva Bison bonasus predstavlja najvećeg europskog kopnenog sisavca, ali u procesu potpunog nestanka. 1927. g. ova vrsta je potpuno istrijebljena sa europskog kontinenta, tj. sa područja svog obitavanja – šume. Nekoliko pripadnika vrste ostalo je sačuvano od pušaka nepromišljenih lovaca u zoološkim vrtovima.
Ova vrsta, koja inače pripada porodici Bovidae – šupljorožci, rodu divljih goveda, osjetljiva je na različite bolesti. Plodnost mužjaka brzo opada pa imaju i ograničenu mogućnost razmnožavanja. Prirodni nedostaci vrste uz ogroman doprinos čovjeka uvjetovali su njezin nestanak. Slična situacija je i sa njegovim američkim srodnikom, vrstom Bison bison – američki bizon poznatim i pod nazivom američki buffalo ili jednostavno buffalo (slika 2.) Ova vrsta je uspješno nastanjivala sjeverno-američki kontinent sve do dolaska europskih doseljenika sredinom 19. st. kada je počelo masovno ubijanje američkih bizona. Podvrste Bison bison pennsylvanicus i Bison bison oreganus su potpuno istrijebljene.
Američki bizon je dobio status zaštite 1894. g. Predsjednik Barack Obama ga 2016. g. proglašava nacionalnim simbolom Sjedinjenih Američkih Država. Može ga se pronaći u nacionalnom parku Yellowstoneu, Wood Buffalo Parku u Kanadi te na Aljasci. Od nekadašnjih 30 milijuna primjeraka danas vrsta broji oko 500 000, od čega je samo 1,6 % čistokrvnih, dakle onih koji se nisu križali sa drugim govedima, što je zapanjujuć podatak. Mnogi vrstu smatraju osuđenom na izumiranje.
Ovakva loša slika bi se mogla preslikati i na slučaj europskog bizona, ali uvijek postoje oni ljudi koji će poduzeti nešto kako bi spriječili nestanak vrste sa Zemlje i narušavanje prirodnog integriteta i biodiverziteta. Jedan od takvih ljudi je njemački biolog Heinz Heck koji je uspio sačuvati i razmnožiti 12 bizona, te dobiti brojku od 4000 bizona koji su pušteni i vraćeni u divljinu. Osim Hecka, doprinos očuvanju ove vrste dali su i nizozemski istraživači pod vodstvom Yvonne Kemp. Oni su pokrenuli projekt očuvanja europskog bizona od izumiranja u travnju 2007. g. na prostoru nacionalnog parka Zuid-Kennemerland (slika 3.) u Kraansvlaku (sjever Nizozemske). Posjedovali su 3 bizona, 2008. g. pridružuju im se još 3. Danas populacija broji 22 bizona, a njihov broj se nastavlja povećavati.
Vrsta je uzgojena na području dina, pješčanom području što je potpuni zaokret u odnosu na ono što se smatralo njihovim prirodnim staništem, a to je šuma. Znanstvenici su, potaknuti ponašanjem bizona u šumi, njegovim nesnalaženjem u zimskim uvjetima uvjetovanim nedostatakom hrane zbog čega vrsta bježi iz šume u potrazi za hranom, došli na ideju da šuma i nije idealno stanište za njih te da bi oni mogli živjeti i u drugačijoj okolini, što se pokazalo ovim projektom kao točno. Osim Nizozemske, ovakav projekt je na snazi i u Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj.
Doprinos bizona ekosustavu je golem. Budući da je veliki biljojed sa prosječnim dnevnim unosom od 32 kg hrane, sprječava širenje trave i niskog raslinja, stvara otvorene prostore (livade i pašnjake), doprinosi očuvanju bioraznolikosti biljnog i životinjskog svijeta (kukci, ptice), izmetom rasprostranjuje sjeme.
Danas europskog bizona možemo pronaći u državama Istočne i Srednje Europe (Bjelorusija, Poljska, Slovačka, Rusija, Litva). Ova vrsta je u Bjelorusiji „sveta životinja“ , nalazi se na njihovoj poštanskoj marki (slika 4.) i njihov je simbol.
Njegova uspješna prilagodba na nove uvjete staništa dokaz je svemogućnosti prirode koja se može izboriti za sebe samo ako joj je čovjek prijatelj, a ne neprijatelj.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.